mr. sc.
Lada Ratković Bukovčan
ravnateljica Muzeja Mimara

MUZEJ „ZBIRKA UMJETNINA Ante i Wiltrud Topić Mimara“

Muzej Mimara otvoren je 17. srpnja 1987. na Rooseveltovu trgu 5 u Zagrebu. Fundus tvori zbirka umjetnina koju je gospodin Ante Topić Mimara (Korušca, 7. travnja 1898. – Zagreb, 30. siječnja 1987.), slikar, restaurator i kolekcionar, ostavio svojoj domovini i hrvatskom narodu Darovnim ugovorom iz 1973. i Dodatkom ugovoru 1986. želeći da Muzej postane znanstveno-edukativno središte čija će svakodnevna djelatnost ispunjavati sve pore društvenog života, oplemenjujući čovjeku primjereno dostojanstvo života i dajući mu svrhovitost. Muzej je smješten u za to preuređen središnji dio kompleksa tzv. Školskog foruma (projekt njemačkih arhitekata Ludwiga i Hülsnera), izgrađenoga 1895. na poticaj Ise Kršnjavoga, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u razdoblju 1891. – 1896.

Govoriti danas o Muzeju Mimara znači govoriti o njegovu burnom nastanku, sudaranju silnica sudbine i ostvarenju vizije donatora Ante Topića Mimare. Dakle, govoriti o Muzeju i 30 godina njegova djelovanja znači poniknuti u prošlost i prisjetiti se svih htijenja i postignuća koja su obilježila njegovo nastajanje te odredila i ispisala stranice ostvarenih ciljeva, najavivši istodobno i uspješnu budućnost Muzeja. Bujna faktografija bijaše okosnicom na koju se nizahu događaji što su vodili ostvarenju donatorove vizije¹.

Muzej je tijekom godina svog postojanja prihvaćao brojne mijene koje su zahvaćale i muzejsku djelatnost, spremno upijajući i primjenjujući sva nova iskustva, nerijetko ih i anticipirajući u svim segmentima svoje djelatnosti. Bogat fundus Muzeja omogućuje najraznovrsnija rješenja u ispunjavanju temeljnih premisa struke unoseći ih u gustu potku suvremenih ispreplitanja svjetske kulturne suradnje. Studije, katalozi, popratne izložbe, predavanja putem kojih su detaljno obrađena i predstavljena pojedina djela i segmenti muzejskih zbirki, kao i velike međunarodne izložbe, izložbe priznatih suvremenih hrvatskih umjetnika, promocije monografija, suradnja s drugim muzejima i ustanovama u Hrvatskoj i svijetu – sve je to obilježilo tri desetljeća djelatnosti Muzeja Mimara.

Ante Topić Mimara –
život predan umjetnosti

DONATOR ANTE TOPIĆ MIMARA, rođen 7. travnja 1898. u malome mjestu Korušce, u krševitoj Dalmatinskoj zagori, nezaustavljivo se predao brzacima veličanstvenoga, ali tragedijama i ratovima bremenitoga XX. st. Već je kao dječarac, odlazeći u Split i slušajući na njegovim uličicama i na iskopinama Salone riječi don Frane Bulića, prepoznao u sebi neodoljiv, mističan zov prošlosti i njezinih za vječnost sačuvanih djela. Godine njegova odrastanja i sazrijevanja obilježio je vihor Prvoga svjetskog rata bespoštedno ga bacivši u blatne rovove i neizvjesne bitke. Godine 1918., nakon završetka rata, našao se u Rimu, u Mancinijevu slikarskom atelijeru, a posvetio se i izučavanju restauratorskog umijeća te je s divljenjem upijao bujnu, izvorišnu povijest, kulturu i umjetnost toga grada, što je označilo početak njegova strasnoga sakupljačkog puta.

Intenzivan život predan umjetnosti, koju je do najtananijih dubina razumijevao, poznavao i osjećao te je držao neizostavnim dijelom svog postojanja, nakon Rima nastavlja u Parizu i Berlinu, stvarajući u međuraću svoju sve respektabilniju zbirku umjetnina s kojom upoznaje ugledne stručnjake; sudjeluje na aukcijama i posjećuje najveće europske antikvarijate te brojne izložbe diljem Europe, na kojima je, kao veliki zanesenjak umjetnošću, redovit i vjeran posjetitelj. Druži se sa širokim krugom uglednih povjesničara umjetnosti i arheologa. O značenju njegove zbirke, referirajući se na neke staklene predmete u njoj, ponajbolje svjedoče riječi Otta von Falkea, osnivača Kunstgewerbemuseuma u Kölnu i ravnatelja Berlinskih muzeja: …U jednoj vrlo raznolikoj privatnoj zbirci….nalazi se …nekoliko dobro očuvanih djela visoke razine… ²

Poriv i želju da svoju raskošnu zbirku podari Hrvatskoj i njezinu narodu ostvaruje već 1948. donacijom Strossmayerovoj galeriji HAZU-a u Zagrebu. Donacija je prezentirana na izložbi održanoj 1969. Svojim skupljačkim zanosom nastavlja povećavati zbirku pretvarajući je u istinski dragulj u kojemu se trajnim sjajem prelijevaju raznorodna ostvarenja nastala kroz tisućljeća ljudskoga stvaralačkog djelovanja. Kao odličan poznavatelj umjetnosti i istinski zaljubljenik u umjetnička djela, i dalje neumorno istražuje i sudjeluje na brojnim aukcijama, a predmeti iz njegove zbirke nalaze svoje mjesto u katalozima aukcija, na izložbama, u stručnim člancima… ³ Živi u Tangeru i Salzburgu, a posljednje godine života provodi u Zagrebu. Godine 1973. Ugovorom o donaciji stvara temelj novog muzeja, za koji želi da bude otvoren u Zagrebu, a Dodatkom ugovoru iz 1986. upotpunjuje bogati fundus darovan domovini. Radi ostvarenja donatorova životnog poslanja, adaptiran je središnji prostor tzv. Školskog foruma na Rooseveltovu trgu 5 (podignutoga 1895.). Donator prihvaća rješenje i koncepciju stalnoga muzejskog postava, detaljno razrađenu u scenariju u srpnju 1986. ⁴ No, igrom sudbine, donator je preminuo u Zagrebu 30. siječnja 1987., ne dočekavši otvorenje Muzeja.

Prof. dr. Wiltrud Topić Mersmann, ugledna profesorica Salzburškog sveučilišta i donatorova supruga koja mu je bila potpora u plemenitom životnom činu, otvorila je 17. srpnja 1987. Muzej Mimara, punog naziva Zbirka umjetnina Ante i Wiltrud Topić Mimara. Dr. Wiltrud Topić Mersmann i u idućim je desetljećima nastavila hvale vrijednu suradnju s Muzejom, nesebično prenoseći svoje znanje njegovim djelatnicima pri svakom susretu, te objavivši, među ostalim, i studije s obradom predmeta iz zbirke.⁵

Godine koje su iza nas i nezaobilazan zlatni trag što ga je Muzej Mimara ostavio i koji će nesumnjivo ostavljati i u desetljećima što dolaze uspješna su potvrda donatorova vizionarskog čina i želje koju je sažeo u rečenici napisanoj 31. prosinca 1985. u Zagrebu: Otvaranjem Muzeja moje će srce biti ispunjeno neizmjernom radošću zbog ostvarenja mog životnog cilja i ispunjenja duga prema domovini i hrvatskom narodu.

Realizacija muzeja – ostvarenje vizije

DONATOR ANTE TOPIĆ MIMARA potpisao je 5. listopada 1973. Ugovor o darovanju svoje zbirke umjetnina Hrvatskoj i od tog trenutka počinje nezaustavljiv put i posvećenost, svih koji su bili uključeni, otvaranju muzeja u kojemu će, kako je jasno istaknuto, zbirka biti trajno pohranjena i prezentirana uz poštovanje svih zahtjeva struke. ⁶ Put prema realizaciji Muzeja bio je neprekinuti niz intenzivnih susreta, prijedloga, traženja najboljeg rješenja… Nakon privremene pohrane u Visokoj ulici zbirka je od 1977. do proljeća 1982. bila smještena u čuvaonicama na prvom katu Muzeja za umjetnost i obrt. U razdoblju 1977. – 1980. zaposleno je dvanaest kustosa i restaurator te pravnik. Kustosi počinju obradu zbirke; izrađuju kartoteku predmeta, pri čemu im je bogata donatorova biblioteka bila izvor vrijednih podataka o specifičnostima pojedinih djela i cjelina; obilaze važne izložbe; uspostavljaju kontakte sa srodnim ustanovama… Riječju, stvaraju se temelji budućeg muzeja, sa svim logičnim pratećim djelatnostima. Usporedno teku pripreme i potom slijedi adaptacija samostana na Jezuitskom trgu 4 – lokacije koja je tada bila određena kao mjesto muzeja. ⁷ No zbog niza nesporazuma i neadekvatne realizacije dogovorenih zahvata glede preuređenja zgrade, donator 1981. odustaje od ideje da zbirka bude smještena u prostorima jezuitskog samostana te u proljeće 1982. zbirka biva još jedanput premještena – ovaj put u Vilu Prekrižje (tada Vila Zagorje), gdje odmah počinju pripreme za veliku izložbu na kojoj je javnosti prvi put prikazan izbor iz svih zbirki donacije. Izložba je otvorena 27. rujna 1983.⁸

No kada govorimo o sudbini stvaranja Muzeja, nemoguće je prikazati sada već dugim protokom vremena potvrđene i prihvaćene činjenice a da se ne zaustavimo na događanjima koja su od trenutka odluke da se zbirka Mimara premjesti u drugi prostor odredili sudbinu Muzejskog prostora (od 1996. Galerija Klovićevi dvori) na Jezuitskom trgu 4. Naime, on u vrlo kratkom razdoblju postaje vrelištem umjetničkih događanja. Svoju djelatnost počinje u proljeće 1982. izložbama djela Albrechta Dürera, Dušana Džamonje i Otona Glihe, a nakon njih postavljaju se izložbe Riznica zagrebačke katedrale (1983.), Ivan Meštrović (1983.), Drevna kineska kultura (1984.), prve u nizu vrhunskih projekata u čijoj su realizaciji sudjelovali i kustosi koji su svoj radni vijek počeli (i kasnije opet nastavili) u zbirci Mimara, kao i ekipa muzejskih tehničara i restauratora te djelatnici svih odjela koji danas omogućuju kontinuirano, svakodnevno djelovanje Muzeja. Nakon gospodina Predraga Šimića 1982. ravnateljem postaje gospodin Ante Sorić, koji tu dužnost obavlja sve do jeseni 1996. Niže se izložba za izložbom, a brojni vrhunski stručnjaci, likovni umjetnici, dizajneri i arhitekti također surađuju na projektima za koje možemo reći da su i nezamjenjiv dio izložbene povijesti ovih prostora. Stvara se (danas tako uobičajena, a tada uistinu ekskluzivna) paradigma marketinga u kulturi. Uz jezuitski samostan, tu su i Galerija Gradec i Kula Lotršćak, svaki sa svojim specifičnim izložbenim programom. Objedinjeni s Muzejom „Zbirka umjetnina Ante i Wiltrud Topić Mimara“ u osnivanju u Muzejsko-galerijski centar, postaju zamašnjak prebogatog kaleidoskopa kuturnih događanja.⁹

Nepogrešivoga i istančanog osjećaja za „trenutke umjetnosti“ i živosti, iako uvijek iznova navodeći brojne nedostatke koji su ga trajno udaljili od tog prostora, i donator prihvaća izlaganje, doduše, samo dijela svoje zbirke u Muzejskom prostoru, a najveća izložba je bila Zbirka Ante Topić Mimara – kineska umjetnost. Karizmatičan i inteligentan,golemog znanja i širokih interesa, gospodin Ante Topić Mimara plijeni pozornost svih koji su ga imali priliku sresti, a ti su trenutci njegovih susreta s umjetnicima,književnicima… bivali sve češći i svi oni i danas nose nezaboravne uspomene na susrete s velikim donatorom. Dakako, ni u jednom trenutku tih promjena prostora nije zanemarena ideja o osnivanju muzeja te nakon pregovora s političkim strukturama od1985. arhitekti Mihajlo Kranjc, Ivo Piteša, Matija Salaj i Berislav Šerbetić počinju raditi na adaptaciji središnjeg dijela kompleksa zgrada na Rooseveltovu trgu 5. Gospodin Ante Topić Mimara prihvaća njihove prijedloge i sam iznoseći neke želje o rasporedu zbirki (primjerice, želju da zbirke stakla i dalekoistočne umjetnosti budu izložene kao izdvojene cjeline). Scenarij su, uz poštivanje donatorovih želja i zahtjeva, izradili Lada Ratković i Tugomir Lukšić, koji su zajedno s arhitektima sudjelovali i u izradi likovnog postava Muzeja Mimara. Upoznat s detaljnim scenarijem postava te s idejom projekta postava donator je potvrdio svoju suglasnost s planiranim stalnim postavom muzeja.¹⁰ Dana 29. studenog 1986. potpisao je Dodatak donaciji ¹¹ proširivši zbirku s više od tisuću predmeta te potvrđujući i tom svojom gestom dosljednost svojega donatorskog poslanja. Smiraj životnog puta zatekao je Antu Topića Mimaru upravo u trenutku zadovoljstva zbog skorog ostvarenja životnog cilja. Preminuo je u noći 30. siječnja 1987. prepustivši svima nama da dokraja istkamo njegovu viziju!

I zaista – sljedećih je godina Muzej Mimara u cijelosti izgradio i svojim kontinuiranim djelovanjem potvrdio donatorovu životnu želju. Projekt Muzeja je zaživio; pregledni stalni postav, katalog, vodič te niz deplijana objavljenih na šest svjetskih jezika otvaraju javnosti i brojnim posjetiteljima svu raskoš i bogatstvo zbirke izazivajući divljenje i pobuđujući veliko zanimanje javnosti. ¹² Od samog početka Muzej jasno očituje širinu svog djelovanja te postaje nezaobilaznim mjestom susreta s gustim meandrima kulturnih događanja. Uz postav u koji hrle posjetitelji svih dobi pripremaju se brojne izložbe iz fundusa te redovito djeluje pedagoška radionica i svi segmenti uobičajenih sastavnih službi Muzeja. Svi oni sudjeluju u tkanju sjajne potke koja obilježava tri desetljeća djelovanja Muzeja Mimara. ¹³ U prostorima Muzeja organiziraju se predavanja uglednih stručnjaka, promocije monografija i izdanja iz svijeta umjetnosti, koncerti klasične glazbe itd.

U tragičnim godinama Domovinskog rata, kada se umjetnine premještaju i povlače u sigurnost čuvaonica, Muzej Mimara udomljuje kolege iz vukovarskog muzeja, a Zbirka Muzej Vukovara u progonstvu, nastala donacijama, javnosti je predstavljena 4. veljače 1993. Muzej Mimara brojnim popratnim izložbama, izložbama u sklopu ciklusa Oči istine te izložbama u suradnji s Restauratorskim zavodom Hrvatske šalje sliku o tragediji uništavanja u agresorskom divljanju kojemu je Hrvatska bila izložena. U Muzeju se održavaju brojne humanitarne akcije, izložbe i koncerti s porukama suosjećanja i istinske želje za pružanjem utjehe i pomoći. Poštujući postojeći temeljni koncept stalnog postava, kustosi od 1996., slijedom svojih istraživanja i rada na zbirkama, postupno prezentiraju obrađena djela, čineći fundus uvijek iznova izvorom stručnih spoznaja. Popratne izložbe, katalozi, deplijani, ali i najširoj javnosti jasno objašnjena djela njihovom prezentacijom u tematskim TV emisijama, u kojima su sudjelovali kustosi Muzeja čine ga uvijek prisutnim i živim tkivom kulture Zagreba i Hrvatske. U svim proteklim godinama nastavljena je suradnja s prof. dr. Wiltrud Mersmann Topić, koja povremeno posjećuje Muzej, ali isto tako, uz godišnjicu donatorove smrti, ugošćuje djelatnike Muzeja u svom domu u Salzburgu, rado dijeleći s kustosima svoje znanstvene spoznaje o pojedinim djelima zbirke.

U realizaciji iznimno bogatog programa Muzeja svih proteklih godina sudjeluju kustosi, restauratori, djelatnici odjela marketinga i odnosa s javnošću, pedagoška radionica, tehnička ekipa Muzeja, nezamjenjiva u realizaciji svih postava i raznovrsnih događanja, informatički odjeljak, zaposlenici odjela dokumentacije i, dakako, djelatnici svih ostalih službi. ¹⁴ Uz stalni postav, koji se prezentira novim vodičem, pojedini se segmenti građe obrađuju u znanstvenim studijama (napisane su 44) i katalozima zbirki. Nastavlja se prezentacija fundusa putem popratnih izložaba; u Muzeju se postavljaju važne izložbe suvremenih umjetnika; izložba Sveti trag (1994.) jedinstveni je prikaz kulturne baštine naše domovine i najava brojnih izložaba čiji je cilj upravo prezentacija bogatstva što nas okružuje, a naša je zadaća i obveza sačuvati ga i predati sljedećim naraštajima; tijekom 19 godina stvoren je impozantan korpus izložaba organiziranih u suradnji s Udrugom Pasionska baština; postavljene su međunarodne izložbe (Put svile, 1996.; 7000 godina perzijske umjetnosti, 2004.; Iznik – osmanska keramika iz dubine Jadrana, 2015. – da navedemo samo neke od njih).

Riječju, možemo potvrditi kako je Muzej ispunio temeljnu donatorovu viziju. Naime, Ante Topić Mimara držao je kako će prepoznatljivost i jasno pozicioniranje našega muzejskog fundusa na karti svjetske kulturne baštine omogućiti stručno-strukovnim krugovima, ali i najširim zainteresiranim skupinama svih dobi i zanimanja, istinsku percepciju značenja baštine. Posebice je naglašavao i isticao želju da svojom puninom i raznorodnošću fundusa Muzej privuče i oplemeni brojne nove generacije mladih ljudi, učenika i studenata, dajući im poticaj za upoznavanje i povezivanje sa slojevitim segmentima umjetnosti i kulture življenja kroz stoljeća, omogućujući im susret s brojnim djelima svjetske kulturne baštine. Fundusom i sveobuhvatnim djelovanjem Muzej je jasno pozicioniran kao jedno od najznačajnijih znanstveno-edukativnih središta Hrvatske i nezaobilazna točka isklične kakvoće za uključivanje Zagreba i Hrvatske u gustu mrežu svjetskih kulturnih središta. Time Muzej postaje živo i poticajno žarište čija se postignuća, što je sasvim logično, odražavaju na cjelokupni život grada i osnažuje percepciju europskoga i svjetskog značenja Hrvatske.