Donator,
zbirka, muzej

ZBIRKA UMJETNINA velikog hrvatskog donatora i dobrotvora Ante Topića Mimare bogata je, vrijedna, raznovrsna. Zanimljiva i prema drugim kriterijima. Pridonijela je ukupnoj hrvatskoj umjetničkoj baštini mnogim vrstama umjetnosti kojih do Mimarina dolaska nismo imali, ili smo ih imali u zanemarivom broju, kao što su primjerice djela kineske umjetnosti, koptske umjetnosti, da ne zaboravimo impozantnu skupinu limoškog emajla ili vrijednu zbirku orijentalnih sagova. Svojom raznovrsnošću zbirka nedvojbeno očarava, a kvalitetom i važnošću pojedinog djela zna i oduševiti no traži, dakako, i trijeznost znanstvenog pristupa. Naime, ono što zbirci najmanje treba paušalne su i nerealne ocjene poput onih: sve su to remek-djela ili, suprotno, ništa to ne vrijedi. Istina je, dakako, onakva kakvu jedino očekujemo nakon navedenih premisa: u zbirci ima i remek-djela i rariteta, ali i onih manje uočljivih, prosječnih ostvarenja. No, ono što uistinu dominira zbirkom korpus je vrlo vrijednih predmeta koji pokazuju najviši oblikovni standard pojedinog autora, majstora, stila, škole, radionice, tradicije, epohe.

Darovana zbirka podijeljena je u trinaest tematskih zbirki. To su: 1. Zbirka starih civilizacija; 2. Zbirka europske skulpture; 3. Zbirka talijanskog, nizozemskog, njemačkog i engleskog slikarstva; 4. Zbirka flamanskog, francuskog i španjolskog slikarstva; 5. Zbirka ikona; 6. Zbirka crteža, grafika i minijatura; 7. Zbirka metala i drugih materijala; 8. Zbirka bjelokosti; 9. Zbirka keramike i porculana; 10. Zbirka namještaja; 11. Zbirka stakla; 12. Zbirka tekstila i sagova; 13. Zbirka kineske i drugih azijskih umjetnosti.

U susretu sa zbirkom često zaboravljamo da je ona nastala kao životno djelo strasnog zaljubljenika u umjetnost. Čovjeka koji je desetljećima uporno pribavljao, sabirao, čuvao umjetnička djela svih vrsta – i ona europskog slikarstva, kiparstva, umjetničkog obrta i ona nastala na širokom prostranstvu od Afrike, bliskoistočnih i azijskih zemalja do Dalekog istoka, odnosno Kine i Japana. Bez obzira na to što je bio samouk, Ante Topić Mimara bio je čovjek velikog znanja i naobrazbe, koji je sustavno radio na svom usavršavanju. Poliglot, načitan, stalno u umjetničkoj literaturi. Bio je pravi „connaisseur“, „Kunstkenner“, poznavatelj umjetnosti starog kova. Zanimali su ga materijali od kojeg su djela napravljena, tehnike izrade i drugi tehnološki aspekti djela, detalji uočeni morellijevskom metodom koji će mu pomoći pri atribuiranju. Prijateljevao je s njemačkim arheolozima i povjesničarima umjetnosti i s njima razmjenjivao mišljenja. A njegova supruga, njemačko-austrijska povjesničarka umjetnosti čije je ime ugrađeno i u službeno ime muzeja, sveučilišna profesorica gospođa prof. dr. Wiltrud Topić-Mersmann i sama je kontinuirano desetljećima proučavala zbirku.

Na zbirci su svih ovih godina kustosi stručno i znanstveno radili, premda stupanj objavljivanja nije kod svake zbirke isti. Usporede li se prve atribucije s današnjima, vide se velike promjene tamo gdje je, dakako, bilo potrebno učiniti ih. I to ne samo relativizirajućim atributima poput onih: „škola“, „sljedbenik“, „krug“, „radionica“ i slično (premda i toga ima) ili diskretnim upitnikom uz neko ime, već i vlastitim otkrićima koja radikalno mijenjaju atribuciju, ikonografski motiv, dataciju.

Spomenuo sam Mimarinu strastvenost. Ako je zbog nje koji put i pogriješio u atribuciji ili dataciji, činio je to vjerojatno zbog onoga poznatoga kolekcionarskog sindroma prema kojem se u zbirci moraju naći veliki majstori, prototipovi, rariteti. No, unatoč svemu, ostaje fascinantna činjenica da je tako velika zbirka s više od 3700 umjetnina djelo jednog čovjeka. Koji se o svojim predmetima marno brinuo: restaurirao ih, čuvao, pohranjivao. Koliko ih je samo puta trebao pakirati i raspakirati, kad je mijenjao adresu stanovanja…. a sve s jedinim ciljem – darovati zbirku hrvatskom narodu. Darovati… riječ je snažnoga značenja koje u Mimarinu slučaju i prečesto izgovaramo napamet, rutinski, kao da je samorazumljiva, a ne plod velike osobne odluke koja zaslužuje naše divljenje, duboku zahvalnost i poštovanje.

Tugomir Lukšić, prof.